Да л′ тко и тебе, Соларићу, гледи ?

Човек је постао и опстао због природе, не она због човека

Posted in друштво, здравље, филозофија, SerbianCafe by Соларић on 16 фебруара, 2009

U zdravom telu zdrav duh

..Stela – Apr 12, 2004 02:24

Da li…?

Cuvena izreka: „U zdravom telu – zdrav duh“, ima vrlo uslovno znacenje. Jer, dusa je ipak starija od tela, a odakle ona dolazi i gde ona odlazi, to jos uvek ne znamo? Covek (kao i zivotinja ili svako zivo bice) kada izdahne – izdahne svoju dusu… Dusa je ta koja telu daje zivotni ritam i cini ga zdravim.

Jos u drevnoj Kini lekari su dobro znali da emocije imaju veoma jak uticaj na ljudski organizam. Emocije su u stanju da izazovu razlicite bolesti i kod veoma snaznih ljudi – dovoljno je samo da izvrse „udar“ na najosetljivije mesto u organizmu i tako nastaje bolest.

Naime, sva oboljenja koja su uzrokovana odredjenim psihickim stanjem ili poremecajem u medicini se zovu – psihosomatska oboljenja. Ona se uvek javljaju na relaciji dusa – telo. Cak i drevni kineski lekari su znali da se „ljudski strah lepi za slezinu i da neuroze unistavaju jetru“. A u stroj Grckoj, pre postavljanja dijagnoze lekari su zahtevali od bolesnika da prespava jednu noc u hramu Eskulapa i nakon toga da im „isprica sta je sanjao“.

Poznato je da su uzroci histerije uvek psihicke prirode, kao i da za njenu pojavu ne postoje nikakvi fizioloski razlozi – na ovoj postavci se bazira i frojdisticki pristup lecenju psihicikih poremecaja (razliciti oblici neuroza i psihoza). Dakle, uvek kada postoji patnja duse – dolazi i do bolesti tela.

LJUBAV I MUCNINA UVEK POGADJAJU SRCE

Na osnovu zajednickog istrazivanja tima lekara i psihologa postavljen je zakljucak da: „i ljubav i mucnina prilaze kroz srce“. Medjutim, ni drugi organi u ljuskom telu nisu postedjeni od „udaraca duse“. Odnosno, „ranjena dusa“ najcesce pogadja kardiovaskularni, disajni i probavni sitem. Ali, cesto su i oni vidljivi delovi tela izlozeni „jakim udarcima duse“, npr. to su: koza grudi, ledja i ruku. Interesantan je podatak, da slepi ljudi mnogo redje pate od ekcema, psorijaze, osipa i nekih drugih koznih oboljenja.

ZENE SU CESCE „ZRTVE“

Zene su cesce zrtve razlicitih psihosomatskih oboljenja – inace, one su sklone verovanju da su uzroci njihove telesne patnje psiholoskog porekla ili prirode.

Dok, muskarci manje veruju da su psihicki problemi glavni uzrok za neka oboljenja u njihovom organizmu. Kod njih emocije veoma cesto imaju „kraci rok dejstva“, takodje oni se i brze „prazne“ od emotivnog naboja.

http://www.astrolook.com/magazin/doc/43.shtml

..Stela – Apr 12, 2004 02:44

secam se reci, Dusana Radovica koji je bio dugogodisnji bolesnik, necu moci da ponovim njegove reci ali je zvucalo slicno ovome; “ Toliko sam bolestan, ne znam vise ni od koje bolesti bolujem, sve me boli“, a imao je tako zdrav razum, toliko mudrosti i aforizama i dubine i istine u njima koje sa оdusevljenjemcitamo.

Miroslav Antic, pisac, pesnik i genije, takodje bolestan covek; i jos mnogi drugi.

Nisu bili sportisti, niti su imali zdravo telo ali im je duh bio nenadmasan.

Ovaj topik sam postavila, inspirisana Sanjinom fantasticnom dijetom koja je ujedno i nacin ishrane za uvek a postirana je na forumu Zdravlje. naime, dijeta je fenomenalna i sve sto ja znam o zdravoj ishrani, nasla sam na tom topiku i jos mnogo vise, sto me je iskreno fasciniralo. Verujem da je hemijski balans u organizmu veoma vazan iako se ne pridrzavam toga jer se odlicno osecam ali je dobro znati unapred ili na vreme krenuti sa zdravim nacinom zivota ali takvaishrana zahteva mnogo truda i razmsljanja o sopstvenom stomaku, zdravlju, da ne kazem cistoj hemiji i fizici koja me manje fascinira jer zelim da budem i tu oslobodjena i spontana. Kako je moguce, u danasnjim uslovima prepunim jurnjave i stresa, imati vremena da mislis na i danima unapred sebi pripremas hranu a da u isto vreme, volis i brines o svojim ukucanima, budes duhovan, bavis se rekreativnim sportom, nabacis koji topik na netu i radis na poslu?

Stamena. – Apr 12, 2004 15:23

Ne bih sad ulazila u razglabanje tipa ‘kokos ili jaje’, ali mislim da je sprega duh-tijelo dvosmijerna.

Ko je u boljoj fizickoj normi, moze bolje i da razmislja. To ima veze sa radom cijelog organizma, a narocito sa dotokom krvi u mozak. Ne mislim ovdje samo na inteligenciju, nego i na opste mentalno stanje, kao i odnos prema drugim ljudima. Znam sportiste koji ne bi imali koncentraciju da procitaju ni pripovijetku, ali imaju normalan rezon i izuzetno su pozitivne osobe.

S druge strane, ako je duh zdrav, osoba razmislja i o odrzanju tog duha kroz fizicke aktivnosti. Naravno, ne mislim da svako mora profesionalno da se bavi sportom, ali svako sa malo zdravog razuma ce se truditi da odrzi fizicku kondiciju.

Mislim da je tu umjetnost izuzetno vazna. Ja sam daleko od kreativne osobe, ali dobra muzika, predstava ili vizuelni dozivljaj podignu duh i navode na tjelesnu aktivnost.

sanja* – Apr 12, 2004

Eh, Stamy,

kako to umetnost navodi na telesnu aktivnost?

Ne mozes to generalizovati.

Kako pisanje pesme ili priche moze da te navede na telesnu aktivnost?

Ili slikanje?

Ili komponovanje, svejedno…

(ovo ostalo je OK)

Lunja_ – Apr 12, 2004 15:39

Pozdrav, Stela. Jos jedna tema koja trazi razmisljanje.

Uobicajeno je da je u zdravom telu zdrav duh ali na zalost danasnjice, mnogo zdravih tela ima u sebi vrlo bolestan ili zao duh. Odakle poticu takve psihosomatske deformacije? Samim rodjenjem ili se ta bolest stice tokom zivota, kada se covek svesno prepusta neurastenijama da mu komanduju i da mu uslovljavaju svaki pokret i svaku rec?

Posmatranjem ponasanja ljudi, njihovih reakcija, intonacije glasa, pokreta, dolazi se do kljucnih stavova kakav je duh osobe. Zdrav duh je covekova volja i zelja za zivotom zbog zivota, zbog mogucnosti razvoja i usavrsavanja za sopstvenu dobrobit. Sakupljanje i utapanje u negativnosti ma koje vrste, dovodi do narusavanja i oboljenja, ne samo duhovnog vec i fizickog. Normalan polozaj i funkcija tela se sasvim deformise jer je ispunjena negativnim energijama koje blokiraju dovod cistih kosmickih supstanci, unutar mozdane opne.

Stamena. – Apr 12, 2004 15:52

Sanja, ponekad se pitam da li ti uopste procitas prije nego sto komentarises. Ja sam napomenula da nisam kreativna. Govorim o uzivanju u umjetnosti.

Da li ti se, recimo, ikad desilo da cujes neku pjesmu i da se automatski osjetis bolje, a onda krenes nesto fizicki da radis?

Lunjo, izuzeci uvijek postoje da bi potvrdili pravilo.

Lunja_ – Apr 12, 2004 16:28

Biti kreativan podrazumeva vrlo sirok dijapazon posmtranja sveta oko sebe. Sto je covek otvoreniji ka samom sebi, to ce njegova kreativnost biti izrazajnija, nesputanija. Covek prvenstveno mora biti otvoren prema samom sebi, da poznaje svoju unutrasnje stanje, da zbog dara zivota i svesti zeli razvoj, napredak, usavrsavanje.

Sputavnja sopstvenosti, svog duha, svojih misli i zelja, ne moze razviti osecaj ili sposobnost kreativnosti, ni u cemu. To je tipicno za nihiliste, za mizantrope, ljude koji same sebe sputavaju u zivotu.

Kada covek ima slobodan duh, slobodnu misao, on moze i sme da se krece i da dobija zelju za ucenjem. Ne mora biti profesionalac u necemu, dovoljno je da nalazi zadovljstvo i radost bivstvovanja.

Baviti se sportom profesionalno i zbog prestiza, velika je razlika. Inat i bes, losi su gospodari ali otvorenost i nalazenje smirenosti i dusevnog zadovoljstva u bavljenju vezbama, je sasvim dovoljno da bi covek odrzao zdravu i cistu svest.

Ako neko ne ume da slika ali voli da se okruzuje odredjenim objama u enterijeru, u amaterskom bavljenju nekom aktivnoscu ili vrstom umetnosti, je osecaj za sopstveno zadvoljstvo, za ispunjenja zivotnog znacaja i smisaoni razlog postojanja takvih delatnosti oko njega.

Ljudi se vrlo cesto odricu nekih svojih teznji jer im je misljenje ili reakcija okoline vaznija. Covek postoji zbog sebe, ne zbog drugih i ako nije u stanju da u sopstvenom bicu pronadje srecu, onda mu nista i niko ne moze pomoci. Kada neko dozvoli sebi da uticaj okoline prevagne, da mu se umesa u svakodnevni zivot, takav covek zivi pakao od zivota.

Psiha je podlozna takvim negativnostima jer se javlja osecaj kompleksa, ugrozenosti, straha i podpadanja pod tudje ruganje i omalovažavanje. Takvi razlozi nisu adekvatni da se covek ne bavi onim sto voli jer komentari te vrste ne govore o onom ko pokusava da svoj zivot ispuni zdravim i kreativnim stvarima, vec o mizeriji i nesposobnosti drugih da se otvore ka samima sebi.

..Stela – Apr 12, 2004 16:36

Ako se svi, radjamo i na ovaj svet dolazimo OKRNJENI, a vaspitavaju nas ljudi koji su vec samim svojim rodjenjem isto tako okrnjeni kao i mi, postavlja se pitanje, sta je uopste zdrav duh, sta ga karakterise, kako se prepoznaje? Mislim, da se svi mi, radjamo losi i da je odrastanje i sazrevanje samo pruzena sansa da se popravimo i postanemo ljudi. Neko u tome uspe a neko skrene sa puta, Lunja je to lepo objasnila u svom komentaru. Umetnost, sto malocas rece Stamena oplemenjuje i nadahnjuje, nekako postajes laksi, dobijas krila i sa velikim optimizmom koracas prema cilju koji je do pre pola sata bio sasvim sporedan a on ti opet otvara neka nova vrata. Macho man, bila bih veoma cinicna ako se ne bih slozila sa najnovijim naucnim istrazivanjima jer nemam svoja, te ih ne mogu pobiti. Znaci, moram usvojiti ono sto mi se kao istina trenutno nudi, mada se sa Sanjinim komentarom 100% slazem jer koliko sutra, ti isti dokazi, mogu biti pobijeni novim. Zato, sve uzimam sa rezervom pa i konstataciju da dusa ne postoji.

„Kada neko dozvoli sebi da uticaj okoline prevagne, da mu se umesa u svakodnevni zivot, takav covek zivi pakao od zivota.“

Takav covek gubi sebe. Znaci, potrebni su nam casovi opustanja i samoce kako bismo se suocili sa svojim unutrasnjim ja i napunili baterije. Danas to iziskuje veliki napor jer je sve podredjeno oskudnom vremenu i vecitoj jurnjavi.

Ponekada zalim sto nisam rodjena u nekom zaostalom plemenu na suncanim i peskovitim obalama mora.

Lunja_ – Apr 12, 2004

Stela, za cime zalis??? Zar nema oko tebe i sunca i mora i peska i sjaj rose na drvecu i mirisa cveca? Ima svega i svakog mira svuda…samo..zeli li covek to da vidi, da oseti zbog sebe, ne zbog sveta…to je pitanje.

Svet neces promeniti, ma sta da radis. Ludak ce ostati ludak, ubica nece postati dobar covek…Svet ostaje isti, manje ili vise ali i ti imas svoje pravo na svoj deo, koji moras da cuvas u sebi i da smes da ga otvoris i pred drugima i ma kako kidisali na tebe, da im ne das pristupa. To je snaga volje i snaga duha. Zli ce uvek  pokusati da ubiju svako doboro u tebi, ubedjujuci te kako to nije dobro..samo zato jer ga nemaju sami, jer misle da im je svet kriv za sopstveni promasaj. Posmatraj ljude oko sebe i videces to. No..budes li dozvolila da te ubija tudja malicioznost i nesposobnost zelje za odrzanjem zdravog zivota u sebi, to je njihov problem, ne tvoj.

U coveku je uvek neko sazaljenje i neka humanost, da se otvori i ka takvima, pokusavajuci da ih preobrati i izvede iz stanja letargije. No, svako mora da zeli zdravlje za sebe. Nema leka koji ce mu pomoci ako ne pomogne sam sebi.

Zivot se voli zbog zivota…svako od nas dise sam za sebe. Kakav ce mu biti „ukus“ daha, to je stanje sopstvene svesti…

..Stela – Apr 12, 2004 17:03

Lunjo, ti si potpuno u pravu ali ja ne mogu da uzivam u prirodi na prirodan nacin, mogu da pomirisem cvet, da radim u basti da setam u parku ili sumici ali sam uvek sa mislima u gradu, na poslu, planiram, nema potpunog opustanja kao kada bih zivela jednim prostim zivotom bez stresa i bila na pravi nacin prepustena prirodi uz onaj cuveni osecaj kao da si deo nje i ona deo tebe.

Lunja_ – Apr 12, 2004

Stela, ako ne smatras sebe delom priрode..kako onda zivis? Kako dises, kako postojis? Kako mislis? Posao, materijalno, planovi..to je sve vestacko. Moras zadrzati sеbe u sebi i zbog sebe…Sve ostalo bez toga nema nikakvog znacaja.

Sve moze bez tebe, cak i priorda. Zato umiremo jer ona postoji sa nama ili bez nas. Sve ostalo je umisljenost znacaja covekovog postojanja i da bez njega ne bi bilo nicega drugog…Covek je postao i opstao zbog prirode, ne ona zbog coveka.

Stamena. – Apr 12, 2004 22:35

Da li ste imali nekad teske periode kad oslabite i fizicki i psihicki? Vjerovatno da svi jeste.

Sigurno onda znate da oporavak mora da ide paralelno, ne mozete biti bolji duhom, a da ne oporavite tijelo. Naravno, ni obrnuto ne ide.

Postoje i ljudi koji su rodjeni kao invalidi. Mnogi od njih, zahvaljujuci svom duhu, postignu mnogo vise nego sto su se svi nadali. Nekako simultano, kako osjete napredak u fizickom smislu, budu ohrabreni i psihicki se osjecaju bolje.

Proces se onda dalje nastavlja.

Извор: SerbianCafe.com (дисусије)

Већно је питање, зашто људи подрхрањују своју свест негативним мислима?

Posted in филозофија, SerbianCafe by Соларић on 21 јануара, 2009

Neuroza.. Unutarnja glad i praznina.. Zavist.. Q&a
Raskuchin – Jan 09, 2004

Zdravo Stelo..

Ako imamo slucaj osobe kojoj nista ne ide od ruke tacnije ne ide joj u zivotu, onda imamo samo osobu koja se povija pod tezinom svoje nesposobnosti i cija se frustracija lako moze razumjeti, i na tome joj se ne moze zamjeriti.

Gledajuci, s druge strane, osobe koje su bolesno nezadovoljne onim sto imaju, mada bi to drugima moglo izgledati pozeljno, njima bi se moglo preporuciti da na svom problemu porade i da budu ljudi na mjestu, u okruzenju koje imaju a koje nije okruzenje kojim bi trebali biti nezadovoljni. No ko zna koje se aspiracije kriju u naizgled obicnim ljudima, domacinima i domacicama.. mozda neki recidiv junacke poezije kojom su bili zadojeni u djetinjstvu !

&Lunja& – Jan 09, 2004

Dobro Vam vece, kradljivci jedni…nocas ste ozbiljni mudraci, sto u tisini svojih pecina tragaju u mislima u potrazi za istinom…

vrlo lepo napisano, zaista, Raskucine, odsecno i iskreno.

Vecno je pitanje, zasto ljudi podhranjuju svoju svest negativnim mislima? Podseca me to na stare romane Carlsa Dikensa, koje sam citala u detinjstvu…Mozda su ostavljali tako vividan utisak, zbog teske londonske magle na mostu pokrivenom memlom, pretvorenom u malu pokrajinu, kao grad u gradu, steciste svih izgubljenih i suvisnih…
Da, mozda u tome lezi odgovor, osecati se izgubljenim i suvisnim…
A ko je suvisan svetu, taj je suvisan samom sebi, prevashodno.

Dusa ume da traga i da pronalazi lepote, male, skrivene negde uz latice cveta u travi, u prolecnom lahoru sto ce dodirnuti lice, sasvim lagano, kao topli dah. Ima dusa…ja ne znam da li su to jos duse..ali kao da je na njima vec urezan vecni trag, sto pece i koji se mora previjati tudjim, ma sta da je to…
Traziti u svemu potvrde, zahtevati prepoznavanje u svemu, makar i u zluradosti, u sitnim pakostima, a misliti u sebi kako je to veliko, uspesno, ne shvatajuci..da se zig jos jednom previo povojem neceg tudjeg.
Zbog cega je to tako? Mozda zbog straha od samoce…mozda zbog nemogucnosti izrazavanja sopstvenih slabosti, nesigurnosti, ali ipak, prepoznavanja tudjeg bola i staha i bas kao taj,izgladneli kojot, hraniti se ostacima uverenosti u „sitost“ od jeda…

Sve u svemu…vrazija rabota…

Teska je tema Raskucine, znam i ja..znas sta mi je zao, sto je bio ovaj rat i sto je i ono malo ljudi zdrave pameti, podleglo ruznom.
U starim japanskim pricama, postoji prica koja se zove Cvet kao sunce.
U basti jednog bogatasa rastao je prekrasan cvet koji je opijao svojom lepotom sve prolaznike. Starac je bio usamljenik, cudljivac, Dostojevski bi ga opisao kao nihilistu…kao da nije voleo zivot.
Svakoga dana, uz visoku kamenu ogradu, sa cijeg se vrha pomalajo prekrasni cvet, prolazila je mala siromasna devojcica. Starac nije voleo decu, nije voleo cvece, a ipak ta basta je bila najlepsa sto su oci male devojcice videle do tada. Jednoga dana, ohrabrila se i otisla na kapiju, moleci da je pusti da pogleda izbliza cvet.
I tako..dete je dolazilo svaki dan, divilo se cvetu, pricalo starcu, prelazeci preko njegove teske i gundjave prirode…dok nije dosao tren da mu je smeksala srce…Svojom detinjom cistotom istopila je dugogodisnji led…

Ali…i ovo je samo bajka, divna, topla, o decijim ocima i cistoti malog srca…odrastanjem ljudi izgube te drazi, odbace ih, stide se detinjarije i nevinosti u dusi. A opora kora koja obavije dusu, tesko se razbija…

Mozda je zato jos dobro, da citajuci i posmatrajuci zivot oko sebe, shavati koliko je dragoceno ono svoje, ma kako mu se cinio malo jer…mnogi nemaju ni toliko. No, ako se od malog uvek trazi i isiziskuje jos i jos i jos…vrazija rabota, a meni je mrsko i tamno
o tome da mislim.

Stela, primecujes li koliko je jaka ta rec – nista…Njih vise nema…
I nista ih ne moze vratiti, da budu tu, kao nekad…Pitam se, zasto se onda ljudi ponasaju tako kao da zaivde sami sebi sto su zivi?

Zbog cega je potrebno, u dobitku tog dara zivota, zavideti nekome na bilo cemu? Zbog cega se trazi nesto vise kada je to u stvari i onako apstraktno? jer sta su necije reci, da ti neko kaze, ti si sjajan, ti si ovakav i onakav…to su reci, doduse, tacno je da se pamte i da imaju svoju snagu ali ipak..one ne postoje u delu…ako dela nema, ako negde ne postoji trag tog sjaja, utisnut, zabelezen, ostavljen na necijem dlanu kao dar?…

Ipak je zivot sam za sebe najveca impresija, naj-jaci utisak na dusu…a zivot je sirok, spektakularan i treba se samo malo okrenuti i on pruza, na sve strane, darezljivo i otvoreno. Pa i u svim prazninama moze se naci malo vrednosti, bas zbog tog zivota…ako covek ume da vidi, ne samo ocima, vec celom dusom.

Извор: SerbianCafe.com (Дискусије)