Да л′ тко и тебе, Соларићу, гледи ?

„Србе који су се пријавили у збор народне гарде гурају у прве редове и на тај начин их чисте“

Posted in повесница, политика by Соларић on 6 фебруара, 2009

darko , 04/02/2009,

@Zed Es Ziveo sam u Zadru. Moja majka je prodavala novine u kiosku.U principu me je znao skoro ceo grad. Kad su Bibinjci krenuli zajedno sa Skabrnjancima i svim ostalim dobrim Hrvatskim ljudima, u hajku na Srbe i poceli da ruse i pale sve Srpsko u Zadru,mojoj majci je dosla jedna zena i pitala, a di su ti dica? Ona je odgovorila eno ih kuci,a zasto? Ta zena je rekla; idi ih zovi idemo ubijati Srbe.

Moja majka je odma dosla kuci, jer ta veoma dobra i pametna Hrvatica nije znala da smo mi Srbi, jer sam ja rodjeni Zadranin, i rekla sta se desava.Mi brate pojma nismo imali o bilo cemu, samo sam video razjarene Horde manijaka koji su cuda napravili i popljackali sve odreda. Ja sam imao 25 godina i nisam znao sta da radim.

Moji najbolji prijatelji su bili Hrvati i predlozili mi da se prijavim u zenge. Ja sam, naravno razmislio i reko bolje da ja zrtvujem sebe i zastitim porodicu koja je sacinjavala sedmoclanu ekipu.  Kad su moji roditelji saznali sta se desilo, otac mi se raspitao i saznao da Srbe koji su se prijavili u zbor narodne garde guraju u prve redove i na taj nacin ih ciste.

Ovo su pouzdani izvori, jer ponavljam, znao sam i znao me gotovo citav grad. Dobar sam covek, pa su me isti ti prijatelji i hteli zastititi. Roditelji su mi nasli posao u Beogradu, a i sami su otisli tamo. Moja porodica je pomjesana sa Hrvatskom krvlju jer imamo neke koji su se zenili sa Hrvaticama i obrnuto. Tako da sam u 5 misecu dosao u srbiju 91. Metka nisam opalio, ali sam ziveo taj period u nikad vecem strahu u zivotu,da nas ne pobije tvoj lepi i dobri i mirni narod.

Gledao sam svojim ocima na lozi u centru Zadra vaseg vodju Franju Tudjmana i slusao sta govori. Do onda nije bilo ni barikada na Zemuniku ni nicega vidnog, da su Srbi agresivni. Tudjman je pljuvao po Srbima i govorio kako nas treba tenkovima pregaziti i proterati iz Hrvatske. Od sledeceg dana su pocele barikade.  Nije li to cudno? Mozes ti ovde tvoju rasu da pravdas koliko god hoces, ali mene nemoze niko da laze jer sam dozivio vas narod kao nesto najgore.

Извор: Политика Online (коментари корисника)

Ратни дневник једног борца

Posted in књижевност, повесница, SerbianCafe by Соларић on 3 фебруара, 2009

Ratni dnevnik
jednog borcaJan 30, 2004 10:50

RATNI DNEVNIK

7. juni 1992. godine
Radim dan i noć, malo spavam. Čudno, ali ne osećam umor. Danas sam našao dve kutije cigareta – hrvatske LobengstonĆ, dobijene od pripadnika Nigerijskog bataljona. Nosim ih svojim prijateljima iz Dvora. Na položaju njih trista, a dve pakle cigara – bogatstvo. Već deset dana nemamo veze sa Banjalukom. Sve bolesne i ranjene sam zbrinjavam. Nemam anesteziologa. Jedan anestetičar vodi anesteziju. Blokada je potpuna. Ipak, sve oči su uprte ka majci Srbiji. Veruju, za divno čudo!

8. juni 1992. godine

Upad muslimanskih ekstremista iz Cazinske krajine na dvorsku opštinu. Ubili su sedam naših boraca, lukavo i bezobzirno.

10. juni 1992. godine

Sahrana. Nebo lije kišu da spere krv. Jauk žena i dece. Počasna paljba banijskih boraca, negde visoko na planini iznad Dvora, pod nebom.

11. juni 1992. godine

Jutro, sedam časova. Vraćam se iz Dvora u Glinu. Srećem Srpsku vojsku Krajine koja hita u bitku za koridor. Oklopni transporteri, tenkovi, kamioni, veličanstvena kolona. Pozdravljam ih blendovanjem i sa tri prsta. Odgovaraju mi. Ponosni i odlučni. Odlaze… Odlaze put Dervente i Modriče. Hiljade njih, da otvore put svom narodu ka Srbiji. Srećno, junaci! Oči cele Krajine i srca svih nas su sa vama! U bolnici me čeka ranjenik. Prostrel kroz donju vilicu „dum-dum“ metkom. Muslimanski ekstremisti iz Cazinske krajine ponovo nasrću na Baniju.

12. juni 1992. godine

Ubijeno je još pet pripadnika srpske vojske Dvora. Vraćamo im. Žestoko, i po njih bolno. Četiri ranjena borca Srpske vojske Krajine. Ranjeni negde ispred Siska. Specijalisti za demontiranje minskih polja. Trenutak nepažnje iskusnih minera. Teške rane.

17. juni 1992. godine

Šta reći? Četiri nedelje bez struje i vode, bez bilo kakve veze sa Srbijom. Ni kopnom, ni vazduhom, ni telefonom.  Jedna cigara na deset ranjenika, a i nebo se sručilo na ovu napaćenu zemlju. Neviđeno nevreme već dva dana. Stižu ranjenici čak iz Dervente u glinsku bolnicu. Tamo je teška borba. Ima dosta poginulih i ranjenih. Oči Krajine, oči milion Srba, uperene su u taj front. Srpska televizija ne javlja ništa. Bio sam u Petrinji, život se u nju vraća. Vidim decu na ulici, igraju se. A golim okom vidim Sisak, ustaško uporište! Vidim zgrade, vodotoranj.

18. juni 1992.godine

Donose četiri ranjenika. Pripadnici izviđačko- diverzantske grupe, pravi momci. Jedan naš borac uhvaćen i zaklan, ostavljen. Momci ga naši podigoše, ali telo je bilo minirano. Onog trenutka kada su digli telo, došlo je do strahovite eksplozije. Na sreću – svi živi, ali rane teške. Puno posla.

19. juni 1992. godine

Još jedan težak bolesnik. Teška bubrežna insuficijencija. Mlad čovek. Zadnje litre nafte iz bolničkog agregata uzimamo za sanitet – da stigne do Banjaluke. A šta ga tamo čeka? Čujemo da dijaliza ne radi. Problemi su i sa ishranom ranjenih i bolesnih. I hleb je problem, nemamo kvasca, a i brašno je na izmaku.

20. juni 1992. godine

Već drugu noć operišem uz tri petrolejske lampe i tanke žute sveće dobijene od crkve. Večeras sam počeo operaciju u sedam sati i nadao sam se da ću završiti do pola devet, dok ne padne mrak. Koristim svetlo koje ulazi kroz prozor. Žurim. Ipak, ne ide. Mrak pada. Operaciju završavam uz petrolejsku lampu, a i one su loše, jer umesto petroleja koristimo naftu koja brzo gori i dimi. Ipak, pronašli smo recept, litar nafte – tri kašike soli. Ne dimi i sporije gori. Operaciona sala je u mraku. Cela bolnicaje u mraku. Grad u mraku. Već devet noći neprekidno ni minuta struje. Fizički umor ne osećam, ali sam psihički iscrpljen, u srcu Srpstva, a tako daleko od Otadžbine – majke Srbije. Srpska vojska gradi veličanstvenu pobedu, prodor prema Srbiji. Saznajemo da je ostalo još deset kilometara do proboja „puta života“ – koridora. Beogradska televizija ni reči. U veličanstvenoj bici srpske vojske, ravne Ceru, Kolubari i Kajmakčalanu, srpska vojska gradi put svome narodu ka Otadžbini, ka Beogradu, ka Srbiji. Dvadeset i dva časa. Pored bolnice pesma, devojačka i dečačka. „Saša“- naziv pesme. Maturanti, neuništivi. Život, ipak, teče dalje. Mladići i devojke slave zrelost, a za šest dana biće tačno godina kako su pod oružjem i u borbi. Divna srpska omladina. A tamo, u Beogradu, njihovi vršnjaci štrajkuju. Ne interesuju me njihovi motivi ni razlozi. Samo jedno znam: ni jedan motiv niti razlog za taj štrajk u Beogradu ne može biti vredniji od očajničke borbe ovog naroda za goli život. Tužno! Zalihe svega u Krajini su na izmaku. Bitka za koridor, za „put života“, najveća bitka u istoriji srpskog naroda, ulazi u presudnu fazu. Imamo dosta poginulih i ranjenih. Strahovito teško svi ovde doživljavamo studentske proteste. Na desetine srpskih mladića gine svakodnevno, da bi osiguralo goli život za milion Srba u srpskim krajinama. A u Beogradu, gradu u koji su njihove oči uvek uprte, lepo obučeni mladići i devojke puše skupe cigarete i organizuju koncerte, protestujući protiv srpske vlasti. A ne shvataju da tako odmažu svom narodu u srpskim krajinama!

27. juni 1992. godine

Sve je isto. Ranjenih ima svakodnevno. Po mrklom mraku obilazim bolesničke sobe sa petrolejkom u ruci. Neraspoložen sam. Drži nas još bitka za srpski koridor. Beograd ništa ne javlja. Danas je Banjalučka televizija javila o prvom susretu Krajišnika sa borcima Semberije. Da li je to, napokon, put do Srbije probijen?

28. juni 1992. godine

– Vidovdan Neverovatan dan! Srpska vojska Krajine probila je put za Srbiju. Na najužem delu pet kilometara širine. Veliko slavlje srpskih boraca. Pucanje u vazduh, veselje, suze, radost. Srpska vojska Krajine poklonila je svom narodu najveću bitku u istoriji. Poklonila „put života“. Zarekli se da će to uraditi do Vidovdana – i uradili su. …

1. juli 1992. godine

Noćas sam u 22 sata operisao uz dve baterijske lampe i petrolejku. Borac, dvadeset dve godine. Nagazna mina. Ranjen na prostoru Cazinske krajine. Jedna noga istrgnuta ispod kolena, druga sva iskidana i puna blata, ali će, najverovatnije, biti spašena. Usne iskidane, lice isečeno, jezik isečen.

&Lunja& Jan 30, 2004 17:40

Hvala Vam za ovaj tekst. Ovako nesto i ovako potresno jos nije videlo ove stranice…nadljudska snaga, jos jaca volja i vera u zivot i ljude. Neizmerna je tuga za svaki od tih izgubljenih i zrtvovanih zivota jer i dalje nemiri traju, i dalje se ljudi strahovitom mrznjom upiru da cine zlo, da unistavaju svako doboro oko sebe.

Istorija je obelezila Prvi Svetski rat kao najtezi i najpogubniji po stanovnistvo Balkana..a ovaj od pre nekoliko godina, koji jos tinja, premasuje ga po strahoti. Onaj rat, bio je izavazvan spletom poltickih dogadjaja, a ovaj je predvodjen mrznjom i sovinistickim terorom.

Zalosno je sto toliko ljudi stradalo neduzno, zbog nekoliko stotina onih, kojima je bilo u glavi da taj rat zapocnu i koji su ostali zivi i nepovredjeni, a zbog njihovog ludila je toliko krvi proliveno.
Mozemo se jedino nadati da ce barem neko, od svih koji su se borili za pravednost, na kraju ipak doprineti da razum preovlada i da se mir vrati medju svet.

Svaka Vam cast, da ste izdrzali toliko nevolja i sto ste spasavali
te ljude. Iskreno se nadam i zelim Vam, da oni koji treba da prepoznaju Vase zasluge, da ce to i uciniti. Licno poznajem dvoje ljudi koji su prosli isto sto i vi, jednu medicinsku sestru i jednog divnog, mladog coveka, takodje hirurga, koji je, dobrovoljno, ostavio posao u vojnoj bolnici, da bi isao na front…Luda hrabrost i divno ljudsko dostojanstvo, da ucine najbolje sto mogu od svog poziva.

Duboko me je potresla Vasa prica i ne mogu ni da zamislim da se tako nesto desavalo jer..kako god da covek trazi razloge, ne moze naci razuman i logican razlog za tolika stradanja.

Kakve su te strahote zaista bile, mogu reci samo oni koji su to svojim ocima videli…Ona decica koja su zbog sumantosti odraslih oko njih, morali takodje da izdrze sve te muke, imace posledice za citav zivot. Siroto dete koje u medicinskoj sestri trazi majku, dete koje stoji nad roditeljskim grobom…Ima li iole ljudske casti u politicarima, da uvide STA su zaista ucini toj deci???

Hvala Nebesima, sto je govorio moj pokojni otac, za ljude kao sto
ste Vi i za moje dobre prijatelje, koji ste imali osecaja da krenete svesno od svojih kuca, sto ste imali hrabrosti da ostave svoju decu, da bi pomogli drugima.

Iskreni osecaj za cast lekara, da budu tamo gde ih zivot odista treba.

Извор: SerbianCafe.com (Дискусије)

Већина младих људи се не може вратити, јер то је политика државе Хрватске

Posted in Бјанка, политика, породица by Соларић on 21 децембра, 2008

Избеглице из Хрватске остају без земље?

Нови Закон о пољопривредном земљишту отворио пукотине у савезу ХДЗ са сранком Милорада Пуповца

Од нашег сталног дописника
Загреб, 17. децембра – „Српско народно веће учиниће све да спречи реализацију и примену Закона о пољопривредном земљишту. Закон жели да вас спречи да обрађујете земљу и да је пребаци у руке онима за које не знамо шта ће на њој радити”, рекао је на данашњем загребачком округлом столу о задругарству на подручјима страдалима у протеклом рату у Хрватској председник СНВ-а и саборски заступник СДСС-а Милорад Пуповац.

Радоје Арсенић

[објављено: 18/12/2008]

Bianca , 18/12/2008,

Hrvatska s time krsi gomilu medjunarodnih zakona, osobito svih onih koje je Hrvatska potpisala od Dejtona na dalje.

Srbija bi mogla pomoci izbjeglicama i povratnicima da se angazira pravna firma, i da se Hrvatsku tuzi na svim sudovima koji bi bili nadlezni.

Od pojedninacnih prava, do prava Srpske manjine garantirana medjudrzavnim sporazumima i UN nakon okoncavanja vojnih akcija. Taj problem se nece rijesiti drukcije. Ne moze se racunati da ce se starci i invalidi moci odbraniti od surovih zakona; a jos manje njihova djeca u unuci u izbjeglistvu.

Vecina mladih ljudi se ne moze vratiti, jer to je politika drzave Hrvatske.      Da li je osoba „na spisku“ ili ne, nije bitno. Kada se osoba povrati, i kada se uspjesno angazira za obnovu svoje imovine i poljoprivrede, pronadje se uvijek neki sumnjivi postupak da se ta osoba uhapsi, odvede na „ispitivanje“, dok se njihove supruge i djeca moraju seliti opet u izbjeglistvo.

Nakon nekoliko godina, cesto nema nista od optuzbe, ali je tada kasno. Oslobodjena osoba se pridruzuje svojoj porodici, i obecava — nikad vise u Hrvatsku. I to je sto vlasti zele. A sada je na redu zemlja.

Ako se Vlada Srbije za to ne zainteresira, onda Srbija zaista nema vladu. Nadam se da ce se prestati u Srbiji sa praksom pljuvanja na Srbe u Hrvatskoj. Oni moraju, za opstanak onih koji tamo zive, ucestvovati u koalicijama na svim nivoima, osobito na lokalnom.

Nije to lako, ali je neophodno. Nisu oni u poziciji da se zanimaju herojstvom. Njihov cijeli napor je u izgradnji bilo kakve kooperacije sa onima u Hrvatskoj koji to zele.

Iako se neprirodne koalicije stvaraju na sve strane, ipak je to u korist Srba. To smanjuje tenzije, i omogucava da se rjesavaju sva moguca osnovna pitanja, od komunalnog, do dravstvenog i socijalnog stanja. Vrijeme je da Srbija obavi svoj posao. Da angazira pravni tim, i da se izbjeglice i povratnici imaju kome obratiti za zastitu svoje imovine.

Извор: Политика Online (коментари корисника)

——0780—- (книн)

Posted in 1998, књижевност, SerbianCafe by Соларић on 30 новембра, 2008

SANJA – Sep 9, 1998

Zovem 0780, svoj rodni kraj,
Javlja se zena, nepoznata meni,
Zvuci prebijena, sva izlomljena,
„dobar dan, ko ste vi, ako smijem da znam?“

Ja sporo pricam, da me bolje shvati
„Izbjegilaca sam ovdje preko bare,
to je moj dom, gdje zivis ti,
to mje moj krevet, gdje sanjate vi,
A gdje su rupe na zidu e,
Tu su ti moje slike bile.“

Cujem sum, na drugoj strani osjecam strah,
Plasi se nepoznata zena mene,
Tisine nema, hrci telefon,
Cuje zena da zovem iz daleka.

Ne govori nista, pusti ona
Da sumi tisina,
vidim da nece nista reci,
Pa joj onda opet kazem ja;

„Slusaj zeno, to je moj stan,
Sve razbijene stvari,
Svi tanjiri i case su nase,
Ne zelim ti nista, lijepose provedi,
SAnjaj da zivis u medini,
I ti si izbjeglica kao i ja,
Netko je i u tvom stanu, znaj
Rat je rat, ali vraticu se ja,
Nema tamo nitkog koga znam,
Ali jeb*ga zeno, to je moj zavicaj.“

Jos nesto da sklopim
da me stara nikad ne zaboravi,
Ali cujem klik, i nestaje zvuck,
Shvacam da nema nikog na liniji tu….

Dizem opet slusalicu (kod nas je mrak)
i s smjeskom na licu,
zovem 0780, moj rodni kraj,
i znam da tamo sad, u domu mom,
Zvoni uzbuna….
(niko se ne javlja)
a ja opet okrecem broj,
nek znadu moji ne pozvani gosti,
0780 je od moga zavicaja broj.

sanja p.

Извор: SerbianCafe.com