Ali-aga Dadić
ZNAMENITI SRBI MUHAMEDANCI
NAPISAO MILENKO VUKIČEVIĆ
BEOGRAD
1901. g
Ali-aga Dadić
Mostar je vrlo čuveno mjesto s mnogijeh događaja, koji su se desili u njemu, osobito u novije vrijeme. Isto tako Mostar je na glasu zbog čuvenijeh ličnosti, koje su se u njemu javile naročito za pošljednja tri — četiri vijeka. Od tijeh čuvenijeh ličnosti, koje su potekle iz glasovitijeh srpskijeh porodica Muhamedove vjere, da pomenemo samo nekoliko imena. Tako na primjer Hasan-paša Hasan-Dedić, Koskić Mehmed-paša, Kodža Sinai-paša, Ibrahim-paša, osvajač Budima iz Počitelja itd.
Mostar je stanište starijeh srpsko-muhamedanskijeh porodica, koje su vazda igrale vrlo znatnu ulogu, kako u istoriji Bosne tako i Hercegovine. Tako, tamo su vrlo stare porodice: Mukići, koja je izumrla prije dvadesetak godina. Od ove porodice bio je u ovom vijeku pred dolazak Omer-paše čuveni Hadži-beg efendija i umro odmah nekako po dolasku Omer-pašinom. Zatijem jedna od najstarijih porodica mostarskijeh jeste Dušića. Od nje ima i danas potomaka. Čuvena je porodica Kapetanovića u kojoj se održalo kapetanstvo sve dok nijesu ukinuti kapetani. Za tijem dolaze Mahmut-agići (danas Hadžići), Alajbegovići, Bakamovići. Od jedne porodice postali su današnji Srbi muhamedovci Pašići i Srbi pravoslavni Knežići. Još ima dosta čuvenijeh porodica kao Krehići, Balići, Galići, Hadži-Selimovići, Ćemalovići, Džabići, od kojih je i današnji mostarski muftije Džabić, koji je na čelu muhamedanskoga pokreta u Herceg-Bosni. Ima još i drugijeh znamenitijeh porodica. Od svijeh ovijeh porodica bilo je znatnijeh i viđenijeh ljudi, koji su se u toku vremena isticali i postajali razni činovnici bilo u Hercegovini ili Bosni ili u drugijem oblastima turskoga carstva. Isto tako jedna od vrlo čuvenijeh srpskijeh kuća u Mostaru bila je, a i danas je, muhamedanska kuća Dadića, iz koje je krajm prošloga vnjeka i početkom ovoga izašlo nekoliko čuvenijeh ajana, koji su se borili protpv Stambolija i njihovoga miješanja u bosansko-hercegovačke stvari. I ova je kuća, kao i mnoge druge, dosta krvi prolila braneći svoju otadžbinu od tuđina i tuđinskoga vršljanja po Herceg-Bosni. Jedan od najvećijeh boraca za samostalnost Herceg-Bosne, bješe čuveni ajan Ali-aga Dadić.
Ali-aga Dadić rođen je od prilike početkom druge polovine prošloga vijeka od oca Smail-age Dadića. Kako se u to vrijeme bješe razvila borba između Srba muhamedanaca i varljivijeh Stambolija, Ali-aga je odrastao kako u gradu tako i u kući, gdje se borba najoštrije vodila. Kod Srba muhamedanaca za pošljednijeh šezdeset godina prošloga vijeka bješe se dosta razvila misao da Herceg-Bosna može biti nezavisna. S toga Stambolije, opazivši ovu težnju, muhamedovskijeh Srba, gledahu da je uguše, da je unište, te ne prezahu ni od kakvijeh sredstava samo da stanu za vrat misli, koja bješe uhvatila korijena u duši Srba muhamedanaca. Kuća Dadića dolazi među prve, koja je najuiornije vodila borbu sa Stambolijama. Ali-aga rastao je u svojoj porodici kod svojega oca Smail-age i nije mu se izmakla ova borba iz očiju. Od rana djetinjstva pratio je njezin razvitak. Ona je zanosila njegovu mladu dušu, kao god što je sloboda zanosila i svako drugo srpsko srce.
Kad je Dadić bio već svršen čovjek, otpoče borba između Austrije i Turske 1788 godine. Austrija je još tada gledala da zauzme Bosnu, zato mnoge stvari bjehu već pripremljene. Pristalice katolicizma bjehu svu svoju nadu položile na cara Josifa II još kad ovaj stupi na prijesto. Austrija je već 1782 godine u ugovoru s Rusijom gledala da dobije Bosnu, Srbiju i zemlje s desne strane Dunava do Timoka. Ali se to nije moglo tako -lako postići. Zato 1787 godine, kad se otvori rat između Rusije i Turske, Josif II reče: „Neću vratiti mač u korice, dok ne vratim svojoj kući ono, što joj je oteto !“ Ovdje se poglavito mislilo na Bosnu i Srbiju, koje Austrija bješe uzela 1717 a izgubila poslije 1739 godine. To je znao i dom Dadića pa, razumije se, i Ali-aga Dadić. S toga on sa mnogim drugijem prvacima Srba muhamedanaca otpoče ozbiljno raditi na samostalnosti Hercego-vine na prvo mjesto pa onda Bosne.
Baš nekako u to vrijeme on postade mostarskijem ajanom, te mu se dade prilika da i sam sa više preduzimljivosti poradi na opštoj stvari kako za Hercegovinu tako i za Bosnu. U tom poslu toliko je daleko išao da uskoro postade cijela Hercegovina gotovo nezavisna od Stambola. Stambol je dobro prozreo namjeru, kako Dadića tako i ostalijeh prvaka muhamedanskijeh u Herceg-Bosni, te se poče služiti svijem sredstvima, koja mu ostaše u nasleđe još od stare Vizantije. Stambol gledaše da posije razdor među prvake u Bosni i Hercegovini, da ih zavadi i razjedini, pa onda da pokosi i jedne i druge. I zaista, taj posao lako mu je pošao za rukom. Stambol je znao za ponos i prostotu muhamedanskijeh prvaka, znao je, da su vrlo častoljubivi i gordeljivi i da će rijetko jedan drugom popustiti ma u čemu. S toga prvo pocijepa Srbe muhamedance bosanske i odvoji ih od onijeh u Hercegovini, pa onda počne podbadati jedne protiv drugijeh. U ovijem međusobicama domaćijem, na nesreću svijeh Srba, češće se zaboravljala sama misao, zaboravljala se sama ideja nezavisnosti. U tome je ležala sva nesreća Srba u Bosni i Hercegovini sve tri vjere kako u prošlom vijeku, tako i u ovom pa i danas. I ležaće sve donde dok Srbi Herceg-Bosne sve tri vjere ne uvide da im je spas samo u slozi i zajedničkom radu.
Od ovijeh spletaka i razdora nije pošteđen ni Mostar. Razmirice hvatahu korijena u Hercegovini. One zahvatiše i mostarske prvake, pa zahvatiše i Ali-agu Dadića. Naročito je od velikijeh pošljedica bio sukob, koji se javio između Ali-age Dadića i Ali-age Voljavića, prvaka blagajskoga, 1802 godine. Za njega se priča da je rodom iznad Mostara iz Svirina, pa je docnije živio u Blagaju i bio blagajski ajan. Ali-aga Dadić imao je uza se najbolje i najčuvenije ljude iz prvijeh porodica u Mostaru a Voljavica između drugijeh imao je uza se najveće zulumćare i nasilnike, koji su se starali samo za se, otimajući i pljačkajući od raje sve što su mogli i što im je za život bido potrebno. Sa ovijeh nasilnika patili su svi u Bosni i Hercegovini, samo Srbi muhamedanci nešto manje no Srbi pravoslavni i katolici. Ele sa ovakijem udari Voljavica na Dadića i Mostar. I pođe mu za rukom te osvoji stranu Mostara do Carine, osvoji grad i topove. Kad je vidio Dadić da im ništa ne može učiniti, on poče tražiti drugi put protpv Voljavice, on se poče s njime miriti. Pomirivši se nagovori ga te raspusti one zulumćare, što zadavahu muke svijem stanovnicima mostarskijem. Mnogi bijahu i od Mostaraca, razumje se, neznatniji i nižega reda, pristali uz ove zulumćare. Kad Voljavica raspusti svoje društvo, ovi tek onda zađu i stanu otimati i pljačkati od raje. Raja ode Dadiću da mu se tuži, da stane na put ovijem zulumćarima. Dadić i sam veoma pravičan čovek, koji u raji gledaše braću svoju, samo različnu po vjeri i položaju, primi od Srba molbu srcu. Ali to ne bješe pravo Voljavici, te se zavadi s njim ponova. Mostar bješe podijeljen na dvije strane. Strana do Carine bješe u rukama Voljavice, a drugi dio u rukama Dadića. Spremaše se i s jedne i s druge strane. Ulice bjehu pregrađene mertecima i Voljavica otpoče borbu paljbom topova s grada. Prva vatra bi prosuta na Koskića dvore. Dadić napadne sa svojima. Cio Mostar bješe na nogama. Opasnost je takva prijetila, da ga je mogla vatra progutati. Ali-aga napadne takvom žestinom na Voljavicu da ga potisne od Carine, otme tvrđavu i, topove. Napad je tako strašan bio, da je Voljavica jedva glavu na ramenima iznio. Kad istjerapočne ukidati nasilje i goniti Turke nasilnike, koji i pod Voljavicom i prije njega činiše nasilja raji. Mnoge razagna, mnoge ponizi i natera da se dohvate motike i drugoga alata te da živje od svoga znanja i zanata, a da ne pljačkaju narod. Istina, od naroda uzimao je dosta teškijeh dacija, ali to je bilo određeno a preko toga ništa se nije odelo uzeti. Raju niko nije smio guliti i pljačkati. Raja ga je volela i Ali-aga se više u nju uzdao nego u same muhamedance. Osmanlije strašno je mrzio i svakoga, ko se držao Osmanlija i Stambolija. Čak je gonio više puta i carske ljude (pašlije) sa meš-ćeme. Kako je narod cijenio Dadića dok je bio gospodar u Mostaru i okolini neka se vidi iz ove priče, koja se i danas pripovijeda u Mostaru i okolini:
Nekakav seljak goneći na kolima 9 tovara drva, stigne u mostarsko polje i tu zanoći. Dok je on bezbrižno spavao privuku se neki nevaljalci te mu dignu ne samo sva drva no i ulare i takume s konja. Sjutra dan, kad se seljo probudi, ima šta vidjeti: konji prazni i iigde ništa na njima. On se uputi te u Mostar da traži samoga Ali-agu Dadića, da mu se tuži. Ne poznavajući Dadića, naiđe baš na Ali-agu i zapita ga:
„Biva, aga, znaš li mi reći gdje bih mogao naći Dadića?“
-„ A što će ti Dadić, kume?“ 1
-„A eto, ago, natovarih 9 konja drvima i potjerah u Mostar na pazar. Pa zanoćih sinoć u mostarskom polju, a dođe ti neki nevaljalac te, dok ja spavah, diže sva drva i takume s konja.“
1 Običaj je kod mostarskijeh Srba muhahedanaca da kad sretnu pravoslavnoga a ne znaju mu imena, da ga oslove sa riječju kume.
– „A što ti, bolan, da zaspiš u polju sa svojijem malom i da ga tako napustiš? Što ga bolje nijesi čuvao?“ –
„A ja, biva, velim, kad se Dadić stara o nama onda ne smije ništa nikome biti, niti mu se kakav kvar učiniti.“
– I ne smije; no šta ti je vrijedilo sve to, što je ukradeno?“ –
„Vala aga, Bog neka te poživi, s konja na konja no cekin.“
Ali-aga se maši rukom u džepove, izbroja mu devet cekina i reče:
– „Evo ti novaca za tvoju štetu, ali drugi put pobolje pričuvaj svoj mal i ako je Dadić u Mostaru.“
Seljak zadovoljan pođe polju mostarskome, ali nije bio ni na pola puta kroz Mostar, a na svakijem vratima vidje po jednoga čovjeka. Ali-aga beše naredio da se nađe, ko je učinio poharu. I seljak taman na mostarsko polje, a evo stigoše ga Dadićevi ljudi i vratiše mu sve, što god je bilo ukradeno. I tako seljak ode hvaleći poštenje i pravičnost Ali-age Dadića.
Ovo je pričica iz života Ali-age Dadića, ali koja vrlo mnogo kaže. Ona priča i kolika je i kakva je bila bezbjednost u okolini Mostara i koliko su Srbi umeli da cijene pravičnost ovoga velikoga Srbina Mostarca Muhamedove vjere. 1806 godine Ali-aga Dadić ratovao je protiv Crnogoraca i Rusa i to s uspjehom. U to vrijeme s njime je bila i raja, kako oni pravoslavne tako i oni katoličke vjere. Pred katolicima tada je išao Frator Nikola Ilić. Ali ovaj sukob s Crnogorcima bio je trenutan.
Srbi Muhamedanci u Bosni, osobito u Hercegovini, nijesu nikako napuštali misao o samostalnosti svoje otadžbine. U tome ih je jako podstakao ustanak Srba u Šumadiji i rad velikoga vožda Karađorđa. Onisu bilisa svijem nezadovoljni Portom i njenom politikom. Budnim okom pratili su sve pošljednje pokrete u turskoj carevini a naročito tok rata Turske s Rusijom. U ovijem ratovima muhamedanci u Bosni i Hercegovini uvidjeli su sve slabe strane velike turske carevine, te se pokret za nezavisnošću još jače istače na dnevni red, a na čelu pokreta istače se sam Mostar sa svojijem ajanom Ali-agom Dadićem. Baš nekako u to vrijeme zavadi se sa počiteljskijem Gavran-kapetanom. Porta je ovijem pojedinačnijem međusobicama željela, da oslabi snagu Srba muhamedanaca, koji tako jako željahu za nezavisnošću svoje otadžbine. Ali to je uvidio i sam Ali-aga, te s toga, postupajući onako blago sa Srbima pravoslavnijem, u zajednidi sad s njima potuče Gavran – kapetana tako, da mu se sad u Hercegovini niko ne protivljaše. Ovakijem radom ugled mu u cijeloj Hercegovini jako poraste, tako, da se Porta zabrinu, da joj Ali-aga Dadić ne ocijepi Bosnu i Hercegovinu, kao što je Karađorđe Srbiju. S toga bosanski vezir po naredbi iz Stambola posla protiv Mostaraca i Dadića Sulejman pašu Skopljaka sa regularnom vojskom. Dadić sa Mostarcima ne dade mu ni da se približi Mostaru a kamo li da zauzme grad, već ga zaustavi u nekakvom polju i zaprijetp mu, da ne smije ni jedan klas rajina žita nestati, a kamo li što drugo. Sulejman paša bio je uskoro prinuđen da se povuče ka Nevesinju bez ikakvoga uspjeha. Ovijem odbijanjem Sulejman paše i regularne vojske Dadiću još jače poraste ugled u Hercegovini. Porta se jako bješe zabrinula šta da radi. Za to ponovo naredi veziru bosanskom da se lati svijeh srestava protiv Dadića.
Kad vezir ništa ne mogaše učiniti javno, junački, onda naredi Sulejman paši da mučki smakne Dadića. Ovaj preko svojijeh ljudi zadobije mostarskoga kadiju Muharemovića i ovaj jednog dana 1809 godine, pozove Ali-agu u mešćemu. Tu ga posluži kavom, u koju je prije toga usut jak otrov i tako otrovan Dadić umre, ostavivši poslije sebe tri sina: Memiš-agu, Addž-agu i najmlađega Ahmet-agu. Na taj način završi svoj buran politički život pun borbe ovaj veliki Hercegovac i junački Mostarac, Srbin muhamedove vjere, Ala-aga Dadić.
I radom svojijem i smrću svojom pokazao je Sr-bima muhamedancima kako se ljubi otadžbina n kako se brani. On je bio žrtva tuđinskoga utjecaja i mi-ješanja u srpske stvari u Herceg-Bosni.
II
Kad smo rekli kako je prošao ovaj veliki nosilac bosansko-hercegovačke nezavisnosti, da kažem i ono, što sam mogao naći i doznati o njegovijem sinovima.
Kad umrijje Alp-aga Dadić, Mostarci uziješe odmah za ajana najstarijega mu sina Memiš-Agu Dadića. Ali ajanstvo Memiš-agino trajalo je samo godinu dana, jer se u svemu ugledaše na svojega oca, a to se baš nikako ne dopadaše Porti i njenijem pristalicama. Porta odmah po smrti Ali-aginoj, bješe poslala svoga Turnadžiju da nizami Srbe muhamedance a vezir svojega muselima da nizami hrišćane. Memiš aga protivljaše se tome. Sultanovi ljudi, Portine pristalice, znali su da ne mogu lako izaći na kraj sa sinom Dadićevim. S toga gledahu da se i njega otarase. Sulejman paša opremi carskoga Turnadžiju u Mostar. Ovaj dođe i odjaše u Čelebića ćošak u Šarića mehanu. Tu pozove sve mostarske glavare pa i ajana Dadića po zapovijesti carskoj na dogovor. Oni dođu svi, pa i Dadić Memiš-aga. Ovaj ih sve dočeka lnjepoi ugosti „pod osmanlijski“ kavom. Poslije dogovora,kada se već poče i mrak hvatati, age se počeše praštati s Turnadžijom i rasturati kućama ali Turnadžija zadrži Memiš-agu na večeri, govoreći kako je rad da ga ugosti i o svakom poslu, kao sa mostarsknjem ajanom, da se razgovore. Turnadžiji bješe to samo izgovor, da zadrži Memiš-agu i da ga odvoji od ostadijeh aga. Odvojivši ga ovako, naredi svojijem ljudima da ga udave. I ovi ga noću udave. Daveći ga dva su gajtana prekinuta i tek trećim su ga udavili. Druga dva sina Ali-agina, Addž-aga i Ahmed-aga, dočuju nekako za ovo i pobjegnu iz Mostara. Turnadžija oduzme sve imanje porodici Dadića i pretvori u begluk. Sjutra dan no smrti Memiš-age Dadića, Turnadžija poče zatvarati prijevarom i lukavstvom druge glavare mostarske, pa ih daviti. Tako udavi za nekoliko dana još 18 viđenijeh Srba muhamedanaca u Mostaru. Za tijjem poče oduzimati oružje od pojedinijeh Mostaraca, pa onda opet zatvarati i daviti. Na taj način počeše zavoditi Osmanlije novi poredak u Mostaru. Mostarcima se nikako ne sviđaše ni ovaj novi poredak ni ova nova uprava, jer su vidjeli da se tim njihova otadžbina okiva u nove okove mnogo teže i mnogo čvršće, no onn što bjehu ranije. S toga se riješe da se ponovo dignu i da oružanom rukom proteraju ove nosioce novijeh okova. Kad skoče na oružje, poruče Dadićevim sinovima da se odmah vrate u Mostar. Ovi se vrate, prikupe oko sebe ustanike i odmah protjeraju sve Osmanlije iz Mostara. Mostarci cijeneći rad ove dvojice sinova Ali-aginijeh, kao i rad brata im Memiš-age i oca, uzmu za ajana etarijega Addž-agu.
Carski ljudi izgnani, vezirski punomoćnici otjerani! Strašna uvreda, grdna sramota! Iući će glas čak do Stambola grada, čuće to čak i car u Stambolu, pa kakva poruga i kakva sramota za carskoga namjesnika, za vezira u Bosni, Ibrahim-pašu! On se razjari kao lav. Zar kuća Dadića da mu zagorči život, da mu uskrati carsku milost ? S toga, onako ljut i gnjevan, ponovo naredi Sulejman-paši Skopljaku da s vojskom udari na Mostar, te da raznese to buntovničko gnijezdo i da raskopa nepokornu kuću Dadića. Kad Addž-aga čuje za to, pozva blagajskoga ajana Voljavicu te zajednički zatvore klance i putove, a najviše oružanijeh ljudi bješe u Brotnju i Krehinu dvoru. Sulejman paša dođe u Ljubuški, ali se nađe na nevolji. Međutijem Mostarci, Srbi muhamedovci obrate se raji, Srbima pravoslavnim i katolicima, te uskoro zatvore sve prolaze iz Ljubuškoga za Mostar. Videći se Sulejman paša na nevolji, poboja se da ga Srbi sve tri vjere ne opkole i sa svijem ne zatvore u Ljubuškom, te pohita na vrat na nos da umakne kroz još nezatvorene prolaze. Pri ovom sramnom bjegstvu Sulejman-paše i njegove vojske napadnu ih protivnici na više mjesta, te mnogi budu oplijenjeni, izgrđeni, a bogme i pobijeni. Poslije ovoga slavnoga uspjeha Mostarci se vrate svojijem kućama. Pri tom Dadić zadrža grad, a Voljavici dadoše kuće u Cernici. U tome je nastao mir, adi za kratko vrijeme.
Voljavica bješe pravi kesedžigja. Pošto se sve umiri on skuni oko sebe same šgjannce i nevaljale ljude, prave zločince, đidije i nasilnike te stane piti i bančiti io Mostaru tako, da češće nravljaše nerede. Od njega i njegove družine ne mogaše se ni jedno žensko čeljade pomoditi na ulicu. Addž-aga Dadić opominjaše ga, da se okani takvijeh noelova. Voljavica ne samo da ga ne htje poslušati no poče podrivati položaj Addž-agin. Dadić ga još za neko vrijeme trpljaše. I kad Dadić poče kupiti danak, Voljavica stade nagovaratp svijet da danka ne daje, a ako počne davati da će n on tražiti da i njemu daje isto onoliko, koliko daje Dadiću. Ušljed toga dođe do sukoba između Dadića i Voljavice, a za malo pa i do otvorenoga sudara. Addž-agi Dadiću nored njegovijeh pristalica Mostaraca, dođoše u po-moć Drežljani i Bjelopoljci, te se sukobe u sami mrak. Voljavica bješe između dvije vatre. Jedni bjehu udarili s čela a drugi s letjeđa. Borba i paljba iz pušaka otvori se tako žestoko da se od puščane vatre noću vidjelo kao na danu. Voljavpca s družinom bi notisnut iza Cernice. Umakne i ode u Dubrovnik, odatle noslije ode u Misir. Dadić Addž-aga ostade pobjedilac.
Neuspjesi bosanskoga vezira u ovoj borbi s Dadićima a isto tako i neuspjesi bosanske vojske protiv Srbije i Karađorđa potkopaše položaj Ibrahim-paše te na vezirstvo u Bosnu dođe Ali-paša Silihtar, zvani Derendelija, koji je u Stambolu smatran kao življi i zauzimljiviji. Kao god što je preduzeo jače mere protiv Karađorđa, tako je isto počeo strožcje raditp i protiv Mostaraca i i Dadića Sulejman pašu Skopljaka sa regularnom vojskom. Dadić sa Mostarcima ne dade mu ni da se približi Mostaru a kamo li da zauzme grad, već ga zaustavi u nekakvom polju i zaprijeti mu, da ne smije ni jedan klas rajina žita nestati, a kamo li što drugo. Sulejman naša bio je uskoro prinuđen da se povuče ka Nevesinju bez ikakvoga uspjeha. Ovijem odbijanjem Sulejman paše i regularne vojske Dadiću još jače poraste ugled u Hercegovini. Porta se jako bješe zabrinula šta da radi.
Za to ponovo naredi veziru bosanskom da se lati svijeh srestava protiv Dadića.
Kad vezir ništa ne mogaše učiniti javno, junački, onda naredi Sulejman paši da mučki smakne Dadića. Ovaj preko svojijeh ljudi zadobije mostarskoga kadiju Muharemovića i ovaj jednog dana 1809 godine, pozove Ali-agu u mešćemu. Tu ga posluži kavom, u koju je prije toga usut jak otrov i tako otrovan Dadić umre, ostavivši poslije sebe tri sina: Memiš-agu, Addž-agu i najmlađega Ahmet-agu. Na taj način završi svoj buran politički život pun borbe ovaj veliki Hercegovac i junački Mostarac, Srbin muhamedove vjere, Ala-aga Dadić.
I radom svojijem i smrću svojom pokazao je Srbima muhamedancima kako se ljubi otadžbina i kako se brani. On je bio žrtva tuđinskoga utjecaja i miješanja u srpske stvari u Herceg-Bosni.
Kad smo rekli kako je prošao ovaj veliki nosilac bosansko-hercegovačke nezavisnosti, da kažem i ono, što sam mogao naći i doznati o njegovijem sinovima.
Kad umrije Alp-aga Dadić, Mostarci uziješe odmah za ajana najstarijega mu sina Memiš-Agu Dadića. Ali ajanstvo Memiš-agino trajalo je samo godinu dana, jer se u svemu ugledaše na svojega oca, a to se baš nikako ne dopadaše Porti i njenijem pristalicama. Porta odmah po smrti Ali-aginoj, bješe poslala svoga Turnadžiju da nizami Srbe muhamedance a vezir svojega muselima da nizami hrišćane. Memiš aga protivljaše se tome. Sultanovi ljudi, Portine pristalice, znali su da ne mogu lako izaći na kraj sa sinom Dadićevim. S toga gledahu da se i njega otarase. Sulejman paša opremi carskoga Turnadžiju u Mostar. Ovaj dođe i odjaše u Čelebića ćošak u Šarića mehanu. Tu pozove sve mostarske glavare pa i ajana Dadićapo zapovijesti carskoj na dogovor. Oni dođu svi, pa i Dadić Memiš-aga. Ovaj ih sve dočeka lnjepoi ugosti „pod osmanlijski“ kavom. Poslije dogovora,kada se već poče i mrak hvatati, age se počeše praštati s Turnadžijom i rasturati kućama ali Turnadžija zadrži Memiš-agu na večeri, govoreći kako je rad da ga ugosti i o svakom poslu, kao sa mostarsknjem ajanom da se razgovore. Turnadžiji bješe to samo izgovor, da zadrži Memiš-agu i da ga odvoji od ostadijeh aga. Odvojivši ga ovako, naredi svojijem ljudima da ga udave. I ovi ga noću udave. Daveći ga dva su gajtana prekinuta i tek trećim su ga udavili. Druga dva sina Ali-agina, Addž-aga i Ahmed-aga, dočuju nekako za ovo i pobjegnu iz Mostara. Turnadžija oduzme sve imanje porodici Dadića i pretvori u begluk. Sjutra dan no smrti Memiš-age Dadića, Turnadžija poče zatvarati prijevarom i lukavstvom druge glavare mostarske, pa ih daviti. Tako udavi za nekoliko dana još 18 viđenijeh Srba muhamedanaca u Mostaru. Za tijem poče oduzimati oružje od pojedinijeh Mostaraca, pa onda opet zatvarati i daviti. Na taj način počeše zavoditi Osmanlije novi poredak u Mostaru. Mostarcima se nikako ne sviđaše ni ovaj novi poredak ni ova nova uprava, jer su vidjeli da se tim njihova otadžbina okiva u nove okove mnogo teže i mnogo čvršće, no onn što bjehu ranije. S toga se riješe da se ponovo dignu i da oružanom rukom proteraju ove nosioce novijeh okova. Kad skoče na oružje, poruče Dadićevim sinovima da se odmah vrate u Mostar. Ovi se vrate, prikupe oko sebe ustanike i odmah protjeraju sve Osmanlije iz Mostara. Mostarci cijeneći rad ove dvojice sinova Ali-aginijeh, kao i rad brata im Memiš-age i oca, uzmu za ajana starijega Addž-agu.
Silihtar Ali-paša još pri svom dolasku bješe zadobio za se sigurnoga čovjeka Kajtaza, koga postavi za muselima u Mostaru. Ovaj dođe u Mostar i ovi ga prime. Tek docnije kada Ali-paša posla protiv Mostaraca Imšir-pašu da kazni buntovnike i pohvata Dadiće, on se pokaza u pravoj boji. Svojom hitrinom Imšir-paša nekako brzo uđe u grad i odmah otpoče goniti pojedine pristalice Dadićeve. Muselim Kajtaz poče prijetiti da će svakoga za kućni prag objesiti ko se usudi da krije buntovnike i da će sve porobiti i popaliti. Svijet se od ovoga prilično poplaši. Za Dadiće nastupi opasnost. Svakog trenutka mogli su pasti neprijatelju u ruke. Da bi za ovaj tre-nutak izbjegao opasnosti Addž-aga s bratom i pri-stalicama izbjegne u Metkoviće. Iz ovoga mjesta poče ponova raditi da raspali patriotski žar i požrtvovanje kako kod Srba muhamedanaca tako i kod Srba hrišćana, da se zajednički i složno odupru ovijem nosiocima novoga reda i novoga ropstva kako za jedne tako i za druge. Kad Dadić sve ugovori i kad pripremi dođe u Iliće. Narod ga jedva dočeka. Odmah zametnu borbu, protjeraju Kajtaza, a ovaj s najvećom opasnošću života umakne u Stolac. Silihtar Ali-paša jako se rasrdi na nj, za ne-uspjeh pozove ga u Travnik i udavi. Sve ovo moglo se desiti 1811 godine. Dadića kuća osta pobje-dilac i tako ostade sve do 1813 godine. Kad pade Srbija, kad bi zauzet Biograd, dođe red i na Mo-starce, pa i na Dadiće. Da bi među prvadima u Hercegovini stvorili rascjep, da bi ih zavadili, pa onako zavađene mnoge prvake lakše odvojili od Dadića, vezir bosanski sa svojijem pristalicama mnogima dade pašaluke. Tako pašinske činove dobiše Mustaj-paša Sulejmanović, Omer-paša Stočanin, Ibrahim-paša Trebinjac i Derviš-paša sa Zahuma.
Ovijem načinom odvoji ove od Dadića i Mostaraca. Postignuvši ovo vezir spremi, kako se priča, do sedam paša, 25 kapetana i vojske do 30.000. Sve to pođe na Mostar. No naredbi vezirskoj Mustaj-paša Sulejmanović pođe s vojskom pravce na Mostar, a još bi naređeno Omer-paši Stočaninu, Ibrahimu Trebinjcu i Derviš-paši da pođu u pomoć Mustaj-caši. Mustaj-paša došavši do Županjca otpoče voditi pregovore sa Mostarcima da mu se predadu. Među tijem Dervšp-paša ne htjede čekati drugove, niti sačekati kako će se svršiti pregovori, već udari na Blagaj, zauzme ga i tu se zatvori. Mostarce ovaj postupak Derviš-paše jako razdraži. Oni skoče, opsjednu Blagaj i tako žestoko napadnu na Derviš pašu, da im ovaj najposlije morade predati utvrđenje. Među tijem i pregovori se razbiše. Do uspjeha se ne dođe. Mostarci sa Dadićima riješiše se da napregnu sve svoje sile. Neprijatelji bjehu navalili sa sviju strana. Mostarci zatvore sve klance, kojima se moglo doći do Mostara. U planinske klance ne bjehu samo namešteni Srbi muhamedovci već i pravoslavni i katolici. Veziru bješe malo ono vojske što je otišlo na Mostar, no naredi jednu jaku četu, posla i nju pod pred-vodništvom paše Srebrnice protiv Mostara. Osim toga izdade zapovijest katolicima da ne pomažu Mostarce, govoreći da je to izdajstvo prema caru i carevom većilu. (gdedaj na kraju u napomenama cijelu zapovijest Derendelinu)
Na takav postupak vezirov ozlojede se Sarajlije te se listom dignu u pomoć Mostarcima. Stignu pašu Srebrnicu u Goranimana Neretvi, potuku se s njim, uhvate ga i kamenuju a vojsku mu rasteraju, te se ova vrati kući. Među tijem bješe već nastala i 1814 godina. Između Mostaraca i vezirove vojske već se desilo nekoliko krvavnjeh sukoba. I za to vrijeme vezirova je vojska neprestano povećavana, a redovi Mostaraca bivali su sve ređi i ređi. Najposlije 21 aprila, pred Đurđev-dan, poslije jednoga krvavoga boja vezirova vojska potisne mostarske hrabre borce i uđe u Mostar. Dadićima ne osta ništa drugo no da bježe iz Mostara. Stariji Addž-aga, umakne na Uzarčiće više Blata Mostarskoga u svoju kulu sa svojijem pristalicama, a mlađi umakne u Dračevo svo-jijem šuracima Rizvanbegovićima ispod stare Gabele. Kad vezirove pristalice uđoše u Mostar, obrazovaše ratni sud, da sude svima onima, koji pomagahu Dadiće. Zna se kako su mogli proći svi oni, koji su došli pred ovaj krvoločni sud. Dadići behu izdani. Tako mlađi Dadić, Ahmet-aga pogibe zajedno sa svojim šuracima Rizvanbegovi-ćima pri večeri.
U Mostaru, po odluci ratnoga suda, oduzeto je sve imanje porodide Dadića, sve im je porušeno i temelj od kuće raskopan. Pored toga, sud je riješio da posijeku svaku mušku glavu, koja je od Dadića. I zaista bi ovu čuvenu kuću sa svijem utrli da jedna služavka ne ukrade Memiš- agina sinčića Mahmut-agu i ne odvede kradom u Drenicu, te se od njega nastavi porodica Dadića.
Tako je prošla ova čuvena porodica mostarska, davši četiri vrijedna i zauzimljiva pobornika za nezavispost Herceg-Bosne. Oni nisu uspjeli kao ni mnogi drugi, ali su pokazali kako se ne gleda na vjeru, kad se radi za dobro otadžbine. Oni su paln. Zemlju ponosne Hercegovine orosili su svojom junačkom krvlju, kako samo Srbinu dolikuje. Umrla su sva četiri hrabro, s nadom da će na njihovijem grobovima nići cvijeće uzajamne bratske ljubavi i sloge između Srba sva tri zakona.
Samo da kažem još nekoliko riječi: Pomenuti Memiš-agin sin Mahmut-aga odrastao je i docnije se oženio. Ovaj Mahmut-aga Dadić živio je sve do austriske okupacije, a umro je poslije okupacije. Imao je dva sina Memiš-agu i Ali-feidiju, koji su i danas živi u Mostaru.1
Да л′ тко и тебе, Соларићу, гледи ? 